Mala krčma Skalinada - Volosko
dodaj u favoritedodaj u favoriteprijavi se na mailing listumailing listakontaktkontakt

Arhiva

Mizantropija > Povratak na popis 23.11.2007

PRIČA ZA ALEKSEJA, DRAGOG DRUGA , NA NJEGOVO PITANJE ZAŠTO JE SVE CRNO ili što će ti srce ako s njim ništa ne radiš

Dakle meni je sve crno zato što stvari gledam od kraja. Zamislim sve najgore, mrtvu cjelinu koju onda rasčlanjujem i onda se retrohipnozom čudim kako zapravo i nije sve najgore, kako se čudnovato pojavljuje svjetlo na putu na kojeg ne bi ni slijepca poslao (recimo fixam se dobrim). A na to sve me tjera prekomjerno iskustvo negativnog, vjerojatno dio nosim u genima, u krvi, ali zaista sam previše puta gledao kako ljudi tek na kraju ili pri raspadu raznih situacija, tik prije mraka recimo, otvaraju oči, žele vidjeti, razotkriti se onomu što je gotovo ili će biti gotovo za par sekundi, tek iskustvo boli, nevolje i nadolazećeg gubitka čine nas istinski živima, iskrenima i nad-aktivnima a to nalazim odbojnim do kraja, odvratnim i smrdljivim, kao da si stalno govoriš "this is not here, this is not now". Svaka akcija, svaki udisaj je sada i sve što on nosi je sada i naše i da ne serem, sve negdje vodi ali ne mora biti kraj, na predzadnoj stepenici skoči i zajebi zadnju, ionako je tamo a sebe ćeš nasmijati, možda i slomiti nogu hahaha. Anyway znamo kamo završavamo. "Ne boj se ionako si mrtav" kaže pjesma. A nažalost sam poznavao ljude kojima život a naročito kraj nisu bili jako vedri ali su uspijevali biti uplifted i inspirirani tako da sve to prožive i provedu svjesno i vedro, tako da je mene istinski sram što postojim i zbog toga provodim vrijeme devastiran po podovima rupčaga, da sam hrabriji učinio bih i nešto još gluplje. Da pojasnim: neki dan sam napunio tijelo supstancama od kojih bi se medicina čudila a policija trljala ruke; predivna crna rijeka je tekla po svakom atomu, svaki onaj sitniji dio atoma je svjetlio i zviždao, istovremeno sam bio mrtav i  neopisivo živ. Nakon prvotne tjelesne euforije sve je počelo skretati u glupi mozak, to dosadno neiskorišteno biće, i tulum je brzo prestao i sve se pretvorilo u bezlično čamljenje u šumi upitnika , zbrajanja i strahova. Glupo samovanje. Ne znam zašto odjednom sam počeo fantazirati o ljubavi, kako je lijepo voljeti i biti voljen i bla bla bla, naravno odmah zamislio najgore i onda prema ljepšemu (nešto kao "ireversible" s Monicom, zajedno sa silovanjem) i od tog fantaziranja sam se osjećao sve lošije i ogladnio a kako nisam imao ništa isčupao sam si srce, skuhao ga i pojeo. (kužiš)
JMBTinturić 

web by Stylefor.Bees