Mala krčma Skalinada - Volosko
dodaj u favoritedodaj u favoriteprijavi se na mailing listumailing listakontaktkontakt

Arhiva

Mizantropija > Povratak na popis
9.5.2011.

ALBERTO ili BADTIME STORY

“...prokleti pas, opet je lajao cijelu noć i nitko da ga umiri, ne mogu spavati uh popizdiću... crno pseto”

Alberto je imao jednu obrvu, albino bijele boje. Druga mu nikad nije izrasla. Ime je dobio po onim “Albert” keksima. Njegova majka bila je jedna od onih nefokusiranih osoba, konstantni jet-lag moglo bi se reći, i na upit o djetetovom imenu pogledala je po sobi i na noćnom ormariću vidjela kekse i rekla ALBERTO jer je mislila da se okrugla površina cijelog keksa čita kao O. Jebiga. Kekse je dobila od medicinskih sestara. Ali moglo se desiti da na ormariću budu “Petit beure” ili “Domaćica” keksi tako da je Alberto sasvim okay. Nakon toga je umrla. Otac nepoznat. Prezime izgubljeno. Nakon par tjedana mali Alberto je ščepao srebrnu žlicu za juhu iz džepa bijele kute medicinske sestre i nije je više ispuštao. Dobio je i prezime: Alberto Žlica.

Nakon dvije godine Alberto je u sirotištu i ne ispušta žlicu. Cucla je i ne govori i ne pokazuje znakove da uopće želi govoriti. Osoblje mu pokušava oteti žlicu u strahu da se ne ozlijedi ili otruje nekakvim metalnim otrovom od tog silnog lizanja ali on ne pušta i obično reži i pokušava ugristi prisutne. Onda se podvuče pod krevet ili iza ormara i tu sve završi. Svi odustanu.

“...prokleti pas, opet je lajao cijelu noć i nitko da ga umiri, ne mogu spavati uh popizdiću... crno pseto”

Alberto ima dvanaest godina i u malom, ružnom busu putuje u popravni dom za maloljetnike. Iskopao je žlicom oko jednom momku. Nije htio i nije ni kriv ali “mutavima” se ne vjeruje. Momak ga je napao s leđa i gurnuo na pod i pokušao mu skinuti hlače i vjerojatno se želio narugavati pred ostalom djecom. Alberto se u strašnom strahu i panici nekako iskobeljao i rukom odgurnuo momka ali u ruci je bila i žlica i nespretno je završila u očnoj duplji napadača. Svi su pobjegli a osoblje je zateklo Alberta kako liže krvavu i sluzavu žlicu a drugi se momak valjao po podu u maloj lokvici krvi i urlao od bola. Naravno svi su pomislili, svi su potvrdili i Alberto je bio kriv i posramljeno strpan u mali WC koji je poslužio kao privremena ćelija i kasnije u bus i na put prema popravnom domu. Dok je čubio sam u mračnom WC-u u strahu da mu je ne otmu strpao si je žlicu u guzicu. Od sveukupne gužve i uzbuđenosti ostali su zaboravili na njegov limeni fetiš. On nije ni riječ progovorio, pripisana mu je tupost i agresivnost i u domu je odmah poslan u sobu za promatranje. Svako malo bi ispod vratiju kroz koje je dopiralo slabo svjetlo vidio tamne sjene stopala promatrača, čuo mrmljanje i onda odlazeće korake.

“...prokleti pas, opet je lajao cijelu noć i nitko da ga umiri, ne mogu spavati uh popizdiću... crno pseto”

Alberto sada ima sedamnaest godina i u radionici popravnog doma obučava se za metalostrugara. Voditelj ga hvali i podržava. Žlicu još nije izvadio iz guzice, još je prerano. Kada vrši nuždu je izvadi i obriše toaletnim papirom a ako ga nema onda o rub košulje i vrati nazad. Najteže je kada ga tjeraju na neki sport onda mu žlica prilično smeta. Spavanje nije problem, izvježbao je korisne poze. Još uvijek nije riječ progovorio. U dvorištu je pronašao žir i stavio ga u plastičnu čašu s vodom i sada na prozoru ima malu biljku. Ne zna joj ime ali ga veseli.

“prokleti pas, opet je lajao cijelu noć i nitko da ga utihne, ne mogu spavati uh popizdiću... crno pseto”

Ponekad kada snijeg pada Alberto se osjeća jako usamljeno a osjećaj da se ničega lijepoga ne može sjetiti razjeda mu utrobu. Tada najčešće pobjegne u WC i izvadi žlicu iz guzice i čisti je. Žlicu, ne guzicu.

“prokleti pas, opet je lajao cijelu noć i nitko da ga umiri, ne mogu spavati uh popizdiću... crno pseto”

Alberto je kao i mnogi drugi momci pušten iz doma. Preskupo je skrbiti se za gotovo odrasle muškarce. “Sretno i nadajmo se boljem životu za svih” - bio je ispraćaj iz doma. Još jedna vrata zatvorena. Još jedan neizrasli osjećaj zajedno s neizraslom biljkom u plastičnoj čaši ostali su iza zidova.

Sedmorica momaka iz doma i s njima Alberto dobili su smještaj u starim vojnim barakama. Voda, zasrani drveni WC i dva razbijena prozorska stakla, potvrda o izučenom zanatu i puno straha bio je novi početak za sve njih. Alberto se prve večeri iskrao iz barake, pretrčao preko ceste i iza velikog napuštenog kioska razbijenih stakala u zadnji čas izvukao žlicu iz guzice i dobro se israo. Nažalost, kiosk nije bio prazan. Dvije skitnice spavale su ponekad unutra i sada su čuvši stenjanje izašli van i vidjeli “čudaka” kako sere sa žlicom u ruci i u bijesu i čuđenju napucali ga, opsovali i potjerali - “Nakazo , gubi se!!” Alberto je pobjegao, pao na rub pločnika s druge strane ulice i pri padu si zabio žlicu u rebra. Gadno je zajauknuo i zbrisao u baraku i šćućurio se kraj zida. Izvadio je žlicu, očistio je i kroz prljavi najlonski prozor gledao mjesec i onda ispružio ruku s izglancanom žlicom prema prozoru i gledao mjesečev odsjaj u žlici. Sjetio se svoje male biljke. U ranu nastalu ubodom žlice stavio je malu kuglicu novinskog papira.

Alberto nije pronašao posao u struci koju je izučio. On i još jedan momak koji ga nikad ništa nije pitao dobili su posao u mrtvačnici. Ispirali su leševe vodom, osobe bez obitelji ili gadno oštećena tijela u nesrećama ili požarima prije nego li bi se pozvala obitelj.

Alberto je jednog dana prao jednu staricu, njemu tako nježnog lica i glatke kože da se sav smekšao od tog osjećaja, prvi puta takvog osjećaja, i legao je na hladan i mokri limeni “krevet” pored starice i zagrlio je. Ništa na njoj ili oko nje nije mu smetalo. Izvadio je žlicu iz džepa i pokrio jedno staričino oko i nastavio tako ležati i promatrati staricu. Osjetio je spokoj mada nije ikada mogao naučiti što je spokoj.

Našli su ga, namlatili svim pogrdnim riječima i kantom punom ljudskog sekreta istjerali van. Jedva je spasio žlicu.

“prokleti pas, opet je lajao cijelu noć i nitko da ga umiri, ne mogu spavati uh popizdiću… crno pseto”

Tri crne vrane kružile su iznad barake, tri crne sestre koje svojim graktanjem nisu uspijevale nadglasati zvuk čemera i crnog muka koji je zujao cijelim Albertovim bićem. Plus glupa i prljava narančasta mačka koja je mijaukala i neuspješno grebala kandžama po drvenom zidu barake instinktivno gledajući prema crnom plijenu. Vrane bi se svako malo zaletjele prema mački i pljunuvši joj crni graktaj u oko, veselo i grakćući se vinule nazad. Alberto je žlicom prekrio muhu koja je tupavo skakutala po praznom stolu. Naslonio je uho na stol i slušao mučno i panično zujanje. Nakon nekog vremena više nije mogao razlikovati zujanje muhe od zujanja u vlastitoj glavi.

Alberto se probudio ne znajući ništa. Ni kada ni kako je zaspao. Ruka sa žlicom pala je sa stola i bila je umrtvljena i teška. Zrak je bio težak a muha koju je pokrio žlicom bila je zgnječena na stolu. Reflexno se ustao od stola i izašao van iz barake. Bio je bos a ljetni asfalt prilično vruć. Noć je dobrano i opasno prekrila ulicu.

Pas je ležao tik do vrtne ograde i lajao i gnjavio se s ogromnim komadom kosti i uopće nije osjetio Albertov ulazak… Vrt je bio uređen ali Alberto je uspio pronaći poveći kamen i zatući ga psu s leđa u glavu. Ispustivši nekakav tupo škripav zvuk, jadno pseće tijelo je samo leglo. Glava se nije raspukla, izgleda da je pogodio živac. Podigao je glavu i žlicom iskopao oči i trgajući povadio sve zube i na kraju omotao žlicu oko jezika i snažno povukao.

Vrt je bio nedaleko kioska bez stakala i skitnice su bile unutra i na malom petrolejskom grijaču kuhale nekakve splačine. Kad je pas prestao lajati, znali su da nešto ne valja, taj je pas uvijek lajao. Gluhi vlasnik ga sigurno nije mogao utihnuti. Pošli su prema vrtu i vidjeli prizor. Bez razmišljanja puknuli su Alberta po glavi i vukući ga za noge uvukli u kiosk. Nogama su mu polomili priličan broj kostiju, žlicu s jadnim psećim jezikom zabili u usta, polili preostalim petrolejem, uzeli zdjelu sa svojim splačinama i izašli van. Manji se skitnica vratio i popišao po Albertu koji je mumljao, očito se gušeći crveno-limenom smjesom. Skitnice su bacile svatko svoju šibicu u kiosk i otrčale niz ulicu.

JMBTinturić

dodaci za lakše razumijevanje priče:

u mexičkoj pokrajini Sonora žive Yaquisi, mexički potomci nekog starog južnoameričkog naroda jedan od običaja je da mlade buduće ratnike a danas radnike odvedu u pustinju i bace na ogromne bodljikave kaktuse (cactaceae) mnogi uspiju proći inicijaciju ali neki razderu jaja i postanu “žene” vrač ih onda kastrira, zašije penis na unutra i oni se najčešće udebljaju pošalju ih u Ciudad de Mexico da se prostituiraju i tako narod živi “uspješni” ratnici/radnici dobiju sombrero i deku i onda sjede po ulicama i drijemaju legenda kaže da su prije industrijalizacije bili vrsni proizvođači čizama od zmijske kože stotine ljudi bi stajalo u kutevima tvornice i pritiskalo špicasti vrh čizme prema zidu kako bio čizma dobila onaj poznati dizajn ”to kill a spider in a corner” dolaskom Hollywooda, jadnog John Waynea i industrije sve je otišlo u pizdu materinu

web by Stylefor.Bees