Mala krčma Skalinada - Volosko
dodaj u favoritedodaj u favoriteprijavi se na mailing listumailing listakontaktkontakt

Arhiva

Mizantropija > Povratak na popis
11.12.2010.

THE BIGGER THE HEAD THE HARDER THE FALL
(američka narodna poslovica)

Zarđao od ove neumoljive kiše i vlage u kostima buljio sam kroz prozor u oblake, kišu, maglu i valove zamotan Kvarner. Vidio sam Moby Dicka kako luta lijevo-desno po zaljevu, vjerojatno je izgubio kompas i ne kuži gdje je a onaj nadrkani kapetan ga očigledno ne ganja više. Nisam nazvao ni National Geographic ni obalnu službu. Nikoga nisam nazvao.
Sjetio sam kako je ovoga ljeta Cres strašno jako i lijepo mirisao. Mirisao po svim travama i cvijeću koje tamo raste, ne znam imena ali miris je derao po nosu, lijepio se za nosne dlake i onda otopljen plutao prema mozgu. Gurali bi glavu van iz kabine kombija i žmirili i izmišljali imena mirisa, poput onog Suskindovog psiho-njuh-ubojice. Čini mi se da je bilo kuša, lavande i onog nečeg što daje malo na limun. Topli, osunčani, zdravi miris.
I dok se tako prisjećam, počne mi curiti krv iz obje nosnice, naravno nije dosta jedna. I to curi silinom kao da imam arterije u nosu a ne one slinave sitne kapilare. Počelo mi se vrtjeti u glavi a klizati pod nogama od silne krvi i u panici sam zabio debeli crni Staetdler marker u jednu nosnicu, a fetu kruha iz Mačkinog tanjura u drugu nosnicu.
Obrisao sam krv s ustiju i malo je polizao. Bila je topla i slana. Bljak.
Krenuo sam prema Prvoj pomoći a kako sam glavu držao gore da smanjim kapanje kroz kruh (marker je dobro držao) prasnuo sam u veliki željezni križ kraj crkve. Malo sam zarezao bradu i sad je i tu lagano kapalo. Poželio sam nekome par gadnih stvari i krenuo dalje.

U čekaonici Prve pomoći sjede Karmen poštarica, Ivo Sanader i onaj debeli bivši postolar porculanskog imena koji se gura u politiku a vidio sam ga na Korzu u jeku predizborne kampanje kako dila satove s onim dalmatinskim šminkerom Vidoševićem, ali okay, demokracija je i svatko ima pravo na free-fair-trade i slobodnu trgovinu i oil-exchange.
Bivši postolar je sjedio s jednom nogom izuvenom iz cipele i vrtio je prstima, a nožni prsti u čarapama ionako izgledaju kao bolest, ali ipak nije to bila bolest.
Njemu nije bilo ništa, samo je dopratio i ostao raditi društvo Ivi Sanaderu kojemu isto nije bilo ništa, ali je to morao nekome pokazati a najlakše je u ambulanti pokazati kako ti nije ništa.
Zagledan u titravo postolarevo stopalo Ivo je rekao:
"Znate, ja nosim broj 46, cipela, ali kako sam često cijeli dan na nogama, u radu, u pokretu, onda često kupujem broj 47, u njima mi je lakše"
"Pa gdje ih kupujete, nisu česti tako veliki brojevi?" - kaže ex-postolar - "ili ih radite po narudžbi?"
"Pa zapravo imam prijatelja u Americi i on mi ih šalje, živi upravo iznad trgovine obućom a kako tamo ima dosta glomaznih ljudi, u Americi, ti brojevi se lako nađu"
"A pa dobro ste se snašli" - kaže ex postolar, a Karmen zakoluta očima i pošprica se vodom iz waterspraya po licu.
"Da" - nastavi Ivo - "ali znate što je još dobro, američke cipele imaju jake đonove jer kod njih ima strašan broj debelih i preko-debelih, pretilih zapravo ljudi, i proizvođači već rutinski rade cipele s jačim đonovima, što meni odgovara pošto sam po cijele dane u cipelama zapravo"
"Ali pa niste vi debeli "- kaže ex postolar a u glasu mu se osjeti jaki ton čmarenja.
"Ah dragi jesam, ne brinite, jesam, imam 105 kila, a čini mi se da i dalje dobivam na težini... znate, nemam konfekcijski broj, odavno, sve moram naručiti da mi se sašije, čak i Levisice, a one su mi najdraže uvijek bile" i Ivo ustane i odglumi onu reklamu s debelim indijcem za Levisice, postolar zaplješće, a Karmen se još jednom pošprica i pomisli u sebi - "...ki kurac je ovemi dvemi...???"

Meni je kruh ispao iz nosnice, natofan krvlju poput vrećice čaja za vampire, ali krv je i dalje šikljala pa sam gurnuo lijevi palac duboko u nosnicu i čekao red, ali sve manje mi je bilo jasno što radim ovdje, mogao sam leći na krevet i pritisnuti neku žilu i čekati. Već mi se malo i muti od gubitka krvi.
Valjda će se uskoro nešto desiti. Teško sam disao.

Prošla je medicinska sestra i rekla da se još malo strpimo, da doktor ima posla.

Ivo se nasmijao i rekao - " Nema problema, imamo mi vremena, neka doktor u miru obavi svoje, nama ionako nije ništa, samo smo tu da to potvrdimo".
Debeli postolar je sada izuo i drugo stopalo i, mada je imao drukčiju čarapu, veselo vrtio prstima na oba stopala.
"Ja kupujem samo crne čarape i to uvijek od istog proizvođača pa mi se ne može desiti da nosim različite" - nastavi veselo Ivo zagledan u postolareva stopala.
"Ma i ja obično pazim, ali znate djeca, djeca se igraju sa svim po kući pa valjda i čarape pretumbaju" - odgovori ex postolar porculanskog imena koji se gura u politiku.
"Nisam nikad volio ona varteks odijela koja su se nekad morala nositi, sjećam se očevog plavog odijela, srećom, kažem vam, ja nemam konfekcijski broj pa sve šijem, mislim dajem da mi se sašije, ja osobno ne šijem" - nastavi Ivo i pokuša prebaciti nogu preko noge, ali ne uspijeva mu pa onda značajno popravi kravatu.

Karmen je popizdila, ustala se i otišla - "...hote u kurac..." - misleći u sebi.

"Onaj Nadan, on pazi što nosi a i vitak je, pa mu odijela lijepo stoje, kaže se kod nas dole u Dalmaciji da... lijepo odijelo otvara vrata raja, a dva odijela su znak da si već u raju" - kaže Ivo.
"A kod nas ovdje kažu da s jednom cipelom možeš u dućan ali s dvije možeš u svijet" - nadoveže se ex postolar.
"A da? Pa to je mudrost, da da, to su te narodne mudrosti, sva ta iskustva sabita u par riječi, to je upravo fascinantno... naš pokojni doktor Tuđman je znao reći da u jabuku valja zagristi makar bila crvljiva... to je… to je jednostavno mudrost" - zaneseno priča Ivo.
"Da a kod nas se još kaže, na našem domaćem, čakavskom jeziku da ...nan se neće nikada orebac va žlebac posrat" - veselo se nadoveže ex postolar.
"Kako lijepo, a što znači?" - pita Ivo.
"Pa...da...hm, da nam se vrabac nikada neće posrati u oluk" - odgovori ex postolar.
"Divno, a što to znači, mislim što se hoće reći?" - ponovo pita Ivo.
"Pa zapravo nemam pojma ali lijepo zvuči, zvuči kao da znači nešto jako bitno i korisno, a to je najvažnije, zar ne?" - kaže bosonogi ex postolar i malo nervoznije zavrti prstima na stopalima.
"Pa imate pravo, ne mora se sve znati, ne mora sve biti isprve jasno" - smireno zaključi Ivo.

Izašao je doktor i pitao tko je slijedeći, a Ivo i ex postolar su u jedan glas rekli - " Evo ovaj momak s flomasterom i prstom u nosu - (ja sam već padao u sitnu nesvijest) - "čini se da njemu treba najviše pomoći pa preuzmite njega, nama dvojici ionako nije ništa, samo smo došli to potvrditi. Hvala vam doktore"

Dobio sam kilometre gaze u nosnice, neku injekciju i ne znam koliko vremena sam ležao na leđima na onoj gumenoj pokrivci na ambulantnom krevetu u Prvoj pomoći.
Kada su me pustili kući, ove dvojice više nije bilo u čekaonici.
Stvarno im nije ništa.

JMBTinturić

web by Stylefor.Bees