Mala krčma Skalinada - Volosko
dodaj u favoritedodaj u favoriteprijavi se na mailing listumailing listakontaktkontakt

Arhiva

Mizantropija > Povratak na popis
8.6.2010.

DIVLJAČ

PUPU

Bila jednom jedna djevojčica koja je poželjela pythona za ljubimca. I dobila ga je. Nazvala ga je Pupu.
Pupu je sretno rastao i narastao dva metra. Veselo je gmizao i siktao stanom i onim razdvojenim jezikom draškao djevojčicu po nosiću. Sssk. sssk. Jeo tri put na dan nesretne bijele miševe. Navečer bi se sklupčao i smotao poput sočnog govna u svoj terarij i nevino spavao.
Naša djevojčica se jednom probudila usred noći osjetivši nešto čudno kraj sebe. Otvorivši okice vidjela je da se Pupu dogmizao do nje na krevetac. I ispružio se koliko je dugačak, cijelih ravnih dva metra. Djevojčica se ustala i veselo ga zamotala u "govno" i stavila spavati u njegov kutak.
Slijedećeg jutra Pupu je prestao jesti. Nesretni bijeli mišići su netaknuti ležali na umjetnoj zemlji. Popodne isto. I tako naš Pupu gladuje već tri dana.
Djevojčica se zabrinula i odnijela Pupua veterinaru, doktoru za životinje. Doktor ga je pregledao i zaključio da je sa Pupuom sve u redu; tlak, šećer, mokraća i vid. Zaista nije mogao dokučiti što se događa i zašto je izgubio apetit. Upitao je djevojčicu da li ima još kakvih promjena ili događaja s našim Pupuom.
"Pa... ah da, jednu noć sam se probudila i Pupu je ležao kraj mene u krevetu."
"Molim!" - začudio se doktor -"...a u kakvom položaju je ležao?" - pitao je malo zabrinuto doktor.
"Pa... ispružen potpuno, kao daska, svih dva metra, i slijedeći dan je prestao jesti... jadni Pupu"
Doktor je skočio kao opržen vatrom i napunio iglu nekim sredstvom za "uspavljivanje" životinja. I ubrizgao to u Pupua. Suzice naše djevojčice nisu umilile doktora.

Naš Pupu je odlučio pojesti, progutati našu djevojčicu. Popeo se na krevet da je izmjeri, i zato je ležao ravan kao daska. S onim očima sa strane zaključio je djevojčica velika za njega, i da mu treba mjesta u tijelu da je proguta.
Zato je prestao jesti, da napravi mjesta za djevojčicu.
Pupu, sssk ssssk, ssk.

LE PETOMANE

Joseph Pujol (1857-1945) je, nakon što je učitelj zatvorio vrata škole za tu godinu, otišao na kupanje. Prilično se zbunio kada je zaronio i zadržao dah. Osjetio je ledenu grozu kako mu putuje leđima. Preplašeno je istrčao iz vode i još više se zbunio kad je vidio kako mu hrpa vode curi iz guzice.
Doktor mu je rekao da se ne brine, da samo ima "drukčije" razvijen anus. Joseph je mogao usisati zrak ili vodu kroz jake sfinkterne mišiće. I kontrolirati ispust istih.
Na odsluženju vojnog roka zabavljao je kolege usisavajući vodu iz kante i štrcajući je u dalj, nekoliko metara.
U rodnom Marseillu je nakon vojske otvorio pekaru gdje je zabavljao kupce "prdeći" razne instrumente i melodije. Kupci su veselo i začuđeno gledali odakle dolazi ta "muzika". A Joseph prducka i reže kruh.
Joseph zapravo nije prdio, da se razumijemo, samo je vješto koristio sposobnost svoje bulje.
Dopizdilo mu je biti pekarom i otišao u je Paris da okuša artističku sreću. I dobio je angažman u Moulin Rougeu kao "le flatuliste francaise", profesionalni prdač bi se reklo. Najveći uspjesi karijere su mu isprdavanje "O Sole mio" i "Marseillaise", dok mu u publici klikću evropski kraljevi, carevi i prinčevi.
I posebna točka: ugasio bi zrakom iz bulje svijeću na udaljenosti od 6 metara. Voila.
Posvađao se s Moulinom i pokrenuo vlastiti show. U vlastitoj režiji smislio je nastup u kojem je oponašao šumu i sve životinje i zvukove u njoj. Formidable.
Rastužio se i razočarao u ljudski rod kada je počeo prvi svjetski rat. Vratio se u Marseille i umro u miru.
Mnogi su htjeli obducirati, secirati i forenzirati njegovu bulju, ali obitelj nije dala.

2010-ta NOĆ U RIJECI

Autobus je krenuo pa naglo stao. Na staklu ulaznih vratiju kraj šofera pojavila se velika glava koja urla i lupa po staklu. Šofer je otvorio.
Pored krezube, naušnicom i ožiljcima ukrašene glave ušlo je i istetovirano tijelo, zadah alkohola i uličnog znoja. I hrpa gluposti.

"....SLUŠAJ ŠOLE... RECI ONOM CRNOM BAKULI DA ĆU MU PIČKU RAZBITI... ĐUBRE CIGANSKO... UBI... UBI SRBINA....
KUŽIŠ UBIT ĆU GA... BOLI ME KURAC... UBIT ĆU GA... ARMADA.... IONAKO IDEM TRI GODINE U ZATVOR... PA ŠTA JOŠ JEDNA KAZNA... KURAC.... KUŽIŠ.... RECI MU DA ĆU GA UBIIT... DA SAM MU JA REKO.... JA.... ARMADA... UBI SRBINA...
KUŽIŠ JA SAM ARMADA... naci pozdrav... ARMADA... ALI NISAM JA KAO ONI MULCI... IMAM 34 GODINE.... JA SAM PRAVA ARMADA... NE... JA SAM HULIGAN... HULIGAN IZ ULICE... NE JA SAM ARMADA HULIGAN... PRAVI HULIGAN.... ARMADA...
RECI MU DA ĆU GA JA HULIGAN UBIT... PIČKA MU MATERINA... U SUBOTU IDEMO U AUSTRIJU NA HRVATSKU... NAS ŠEST.... KOMBIJEM.............. A ŠTA ĆEŠ... JEBEM TI ŽIVOT"
Šoferu je dopizdio cabaret i zatvorio je vrata i nakanio krenuti.
Tetovirani se karate okretom okrenuo i napao vrata "...NEMOJ MI TO RADIT" - šofer je otvorio i tetovirani je izašao i vjerojatno otišao negdje drugdje u potragu za kulturnim identitetom.
Sretan grad, topla noć, ulice, prozori, noćne benzinske.

Da barem ja imam tako jaku svijest o sebi i svom identitetu kao Pupu, Fartista i Armada.

JMBTinturić

web by Stylefor.Bees