Mala krčma Skalinada - Volosko
dodaj u favoritedodaj u favoriteprijavi se na mailing listumailing listakontaktkontakt

Arhiva

Mizantropija > Povratak na popis
4.12.2009.

PRIČA O JOBU

ili čitajući Bukowskog

Čitajući Bukowskog, neku od knjiga u kojoj opisuje kako putuje od grada do grada, od posla do posla, mijenjajući another shitty i crammy job za another shitty i crammy job, sjetio sam se Janka, bezubog tipa s Cresa.
Upoznali smo se na Susku.
Iz nekog razloga sam bio tamo i gledao, zapravo svako malo sretao bezubog, rudlavog tipa u dronjcima kako gura punu pa praznu kariolu, punu pijeska, pa cigli, pa smeća, pa whatever. Nakon dva dana susretanja odjednom je stao i rekao, dok smo mi sjedili na handmade zidiću i pili grozno i slano vino - "Čuj za ovaj posao bi na Cresu dobivao 15 kuna na sat a ovdje 30, pa ti kontaj!" i otišao.
Navečer u klubu iseljenika smo već prijatelji i Janko je sve ispričao o sebi i onda se izrigao poput ranjenog vepra. Kako nema zube i ne može žvakati "progutao" je skoro cijeli pomidor i naravno pun vina, "rimski" se izrigao po svemu oko sebe, svo vrijeme hropčući kao da mu je zadnje ali između dva izrigaja bi se nasmijao svojom praznom usnom šupljinom.
Janko je tip koji izgovara stih "...tata…" u spotu "Nafta".

Rimsko riganje je kad to obavljaš zdušno ma koliko gadno bilo. Hrvatsko riganje je kad samo rigaš.

Once upon a time i ja sam imao JOB.
Kratko naravno ali enough dugo da osjetiš kako pripadanje timu i zajednički um ne vode ničemu. Zajedničko sranje također ne. Naivnost sigurnosti. Nemojte krivo shvatiti; rad je rad i predivno je raditi, ali Job je sranje.

Radio sam kao croupier u Casinou.
Zapravo počeo sam kao chipper, onaj koji skuplja i dodaje žetone, čisti pepeljare i četka stol. Ali bilo nas je malo i bila je zima i bolesti su harale i jedne večeri šef je rekao - "Satane, za stol!!!" Prvi put da prstom pokrećem malu plastičnu kuglicu i naravno izletjela je ali nema veze, dok se cilindar sa brojevima vrti igra traje, a ja tražim kuglicu među plastičnim cvijećem. Zvali su me Satan jer sam u ormarić u garderobi iznutra zalijepio ogromnu sliku Satana Panonskog, izrezane i sjebane glave iz nekih novina. Vidio sam da kolege imaju ili pičku ili formulu 1, pa da se uklopim zalijepio sam i ja nešto.

Posada Casinoa bila je šarena, od kompletno neinspirativnih tikvana do skroz obdarenih duša.
Šef je bio posebna "situacija". Valjda je bio 4. ikad croupier u SFRJ i rad u Casinou i uopće "mudre igre na sreću" smatrao je svojevrsnom osobnom pobjedom nad mrakom komunizma, tamo negdje 50 i neke godine. Imao je poluukočene i zgrčene šake jer si je doma napravio mali rulet i stalno je vježbao vrtenje ruleta a po zidovima u kuhinji je nacrtao sve moguće kombinacije brojeva i sistema za "nadmudriti" cilindar koji se vrti svojom smirenom brzinom: "dajem vs. ne dajem".
Kad sam ga upoznao nije više mogao vrtjeti cilindar i kad ne bi nervozno prijetio i gostima i zaposlenicima i sebi, vadio bi black-jack karte iz špila i nadmoćno gledao opatijskim filigranistima i sumnjivim poduzetnicima i turistima direktno u oči.
Volio je pobjeđivati i nosio je bijeli smoking.
Ostali su nosili crne, ovisno o rangu sa zlatnim ili crnim ovratnikom.
Ja sam pronašao jedan sa zlatnim. Ostali momci su bili lijeni opatijski frajeri kojima su noćni rad za puno novaca i čaša Martela puno značili. Emotivno naravno.
Jer sam Job je bio stupid i ne naporan; ako ima ljudi radiš 20 min. i onda se odmaraš 20 min. Malo prljavih jabučica na prstima ruke piješ Martel na šanku i ne smiješ razgovarati s gostima. Sve što smiješ reći je - "...ulažite molim... nemojte ulagati više... igra ide... broj koji ispadne... hvala za osoblje..." i to je to.
I nakon zavšetka posla obijesno se ispijaju boce Jacka ili Martela po opatijskim opskurnim kafićima ili disco-klubovima do zore.
Jednom su nam kao "mulcima" poslali svakom po čašu Jacka da "probamo". Ja sam im za uzvrat poslao svakom čašu mlijeka. Dopalo im se, joke, ne mlijeko.

Jedino je bilo gadno gledati tupave ljude kako gube neopisive svote novca na igrama nadajući se dobitku. Jer zapravo je sve smišljeno da zapravo ne dobiješ previše.
Drugu večer valjda kad sam radio neki tip je vrtio šampanjcima jer je dobio neznam 40 tisuća maraka, tamo davne 1989. kad je pao zid.
Bio je smiješan jer je zapravo spičkao 60 tisuća maraka davne 1989. kad se Srbi i Hrvati više nisu jako voljeli i plesali kolo, samo ih je sv. Ante držao na kupu. Znači zaradio je 20 tisuća maraka ali kad sve zbrojiš nije zaradio ništa.
Jedan drugi tip koji nije nikad skidao svoje plavo varteks odijelo jer u njemu dobija, the winning stinky blue suit, rasprodao je skladište namještaja u kojem je radio ne bi li vratio dugove i zaradio na ruletu.
Nije i odselio se u Bosnu.
Jedino tko je sumnjivo zarađivao su bili katolički Albanci, filigranari koji su uvijek smireno trošili i dobivali istu svotu. I glupavi turisti sa svojim kretenskim smijehom i safe igranjem samo na par-nepar.
Uglavnom bez veze, gledaš ljude s nekim sudbinama i nadanjima i fetišima prema crvenoj boji ili toplom viskiju ili četvrtkom a boli te kurac jer "...it should be fun, just a game"

Meni je zarada bila više nego obilna, za nadrkanog mulca od 19 godina. Starije kolege su muljale s napojnicama i deviznim tečajem, krali su pločice s većim iznosima i mijenjali ih za cash u dosluhu s blagajnikom koji je naplaćivao i nevidljivu ulazninu glupavim turistima i nikad nisu šefu pokazivali pravo stanje u sefu Casinoa. On je samo volio pobjeđivati a oni su bili krcati para a Hrvatska lutrija se ionako bavila drugim poslovima. Zato sam im i poslao mlijeko.

Kako se na svim poslovima radnicima prikrpaju karakteristike koje ne postoje tako su i meni nabili ulogu tipa koji može baciti broj koji hoće bez obzira što su svi znali da su cilindri "pošteni" i da je sve sranje.
Par puta se desilo da neka osoba na mom stolu ispuši hrpu novaca pa ode na drugi pa me šef pošalje na taj stol pa čovjek ispuši opet i eto situacije: "Satane idi riješi onog zubnog keramičara, previše mu ide" i nakon toga nasmiješeni pijemo Martel na šanku a šef priča o lusterima u prvom Casinou u SFRJ. U smokinzima naravno.

Jedan tip kojeg sam čak poznavao i bio je vlasnik kafića u kojem smo lokali a volio je kockati, me u liftu pitao - "Ćo san čul da moreš hitit broj ki ćeš?"
"Da, naravno"
"Biš mi jutra hitil jedanajst aš to mi je lucky number pa ćemo podelit?"
"Da, naravno"
I sutradan je došao u bijelom odijelu, kaubojskim čizmama, šeširu i onom špigetom oko vrata.
Mlatio je po broju 11 kao kreten, namigivajući mi i bahato naručivajući Martele za poznanike oko stola.
Kao u svakom glupom filmu, broj 11, lucky number, nije padao ni u šali.
Tip se počeo znojiti, skinuo je šešir, napio se, počeo vikati "jedanajst… jedanajst" - kao da me želi podsjetiti na tajni dogovor i ispušivši još puno novaca poludio i izbacili su ga van. Kad sam odlazio doma iz nekog mraka izletio je šešir-man i ščepao me za rame i ja sam mislio da će me ubiti ili bar namlatiti zbog neuspjeha u toploj i prigušenoj sali Casinoa.
"Ćo ča je bad day, ruka ne sluša, a ča je?"
Ja mu kažem da je lud i da naravno ne mogu potrefiti broj pa ni njegov 11, lucky number, i da sam mislio da je skužio da se zajebavam.
A on - "A ćo ne moreš, a mene su rekli da moreš, a ja dobro kad ne moreš, san mislel onako za fintu pred prijateji da dobijen, razumeš, ma nema veze, pridi na pijaču jutra!!??!!"
I on i šešir i jedno 15 tisuća maraka nestanu u pizdu materinu.
Davne 1989. kad su se Česi počeli drukčije osjećati.

Druga holivudska situacija se desila kad su stigli kockati croupieri iz Gorice, Slovenija.
Svi su se uzvrpoljili i trčkarali naokolo izbjegavajući stol za kojim ovi igraju. Šef je prijetio i iza leđa svih gostiju iznad glave pokazivao mot, jednom rukom kao škarama reže drugu šaku. Kao kad djeca glume da nešto režu. To je značilo da će biti sranja ako izgubimo bitku sa slovenskim invaderima.

U Gorici su bili veliki i jebeni Casinoi i ovi gelom zalizani playboyi su bili vrsni croupieri i znali su par znanja više od nas, ne od našeg šefa, ali on nije mogao vrtjeti cilindar i sjebati ih i bila je panika, warzone.
Sloupieri (croupier + slo) su imali hrpu novaca a to je značilo da mogu stol ruleta opsadirati sa svih strana. I brojeve i boje i par nepar i sekcije i kombinacije. Postoje kombinacije brojeva, nešto kao skale u kartanju, velika serija, mala serija itd. koje ispune krug u smislu da su sve sekcije brojeva dodirnute a što opet stručno znači da iz koje god sekcije broj krene past će u neku označenu sekciju i dobitak je jako moguć. Pogledajte negdje sliku američkog ruleta pa ćete shvatiti. A ne onaj seljak koji je tofao samo po "jedanajst".
Stvar je u praćenju tih sekcija, kod poštenih cilindara to je način za zaradu.
Ne znam više detalje ali story goes.
Slovenci, njih tri, su stavili na koljena cijeli Casino. Vrtjeli su brojeve i kombinacije i dobijali nesmiljeno, poput sretnih pekara kad zavrte tijesto u zrak i sigurnom rukom ga dočekuju nazad. Nakvarcana lica su im zračila onim disco sjajem - "...this is the night... I got the light..."
Imali su ispred sebe sve žetone, pločice, satove, ogrlice, ključeve od auta i znate kao u filmu sve je njihovo. Recimo stotinjak tisuća maraka, davne 1989.

Šef je potjerao igrače black-jacka u pizdu materinu jer nije mogao ne pratiti igru na stolu broj 3 koji je bio jedini stol kojem cilindar vrti te večeri a ova tri Slovenca su bili jedini igrači jer su svi ostali posramljeno sa strane šutke gledali big players game. Bez veze.
Croupier za stolom je bio blijed i gubio je razum i fokus i znoj mu je kapao po izgubljenim žetonima, tužna suza loozerstva i time još više raspizdio šefa koji je uvijek govorio - "Dostojanstvo, gospodo croupieri, to je najvažniji "sastojak" naše profesije, dostojanstvo!!!!!!!!!!"
Istovremeno psujući jebenu mater svakoj debeloj Talijanki koja greškom stavi jedan žeton na crveno pa ode kući s dva.

Šef je pukao i rekao mi poznatu šifru - "Satane idi riješi ovo! Ako omaneš šaku ću ti odrezati!"
Ja sam do tada pio Martel u garderobi, sa starijima koji su znojni čekali da li će morati stati za stol broj 3 i prepričavali mi sankcije koje će se desiti ako izgubimo. Bez veze; šef će pokazati svoje prošireno znanje ionako bogatog kočijaško-psovačkog vokabulara i morat ćemo očetkati sve stolove, i one koji se ne koriste, i popit ćemo manje Martela.

Uglavnom sad stojim ispred svih.
Njih tri koji dobivaju.
Mutirana publika koja u tišini sve promatra i samo laganim šapatom komentira - "...gle sve kombinacije su stavili plus boja... to ti je.... hush.... hush.... sshhh"
Primijetio sam da slovenski croupieri imaju debele neradničke ruke i da im oko zapešća vise oni zlatni lančići s pločicom na kojoj vjerojatno piše ime, njihovo ili od žene, zaručnice, majke ili šta god a to mi se uvijek gadilo. Jedan od njih je od sreće dobivanja a i alkohola zaboravio zatvoriti rasporak na hlačama nakon pišanja. Vjerojatno nije ni ruke oprao da se čim prije vrati dobivanju.
Krajičkom jednog oka vidio sam onog ludaka sa šeširom kako nečujno viče "jedanajst... jedanajst..."
Drugim okom signoru Rossi, staru Tršćanku koja je svaki vikend dolazila na ribu kod Bevande i uvijek isto - "Come che io mi chiamo Rossi, vorei gioccare con getonni rossi" - Fuck you a fuck i Cara, mutikašu i šanera koji je svaki drugi dan dolazio s ispeglanim buntom od valjda milijon maraka, falsificiranih nadam se.
Fuck i Bradu, fotografa undercover koji je navodno bio Udbin agent i ubijao naokolo a novcem u Casinou ispirao nemirnu dušu i tratio vrijeme nespavanjem u strahu od drugih agenata. Nije se prao i u debeloj bradi su mu živjeli kućni ljubimci ubijenih klijenata. Fuck you.
Svi su oni stajali oko stola broj 3 dok su ovi lovorovim vijencem i Martelom slavili The Victory.

"Tri igre do kraja, dame i gospodo " - izgovorio sam i čekao da ovi napune stol pa da mogu zavrtjeti kuglicu. Tako se najavljivalo da je blizu kraj igre. (Dobar trik je mijenjati ritam vrtenja ili vrijeme između dva vrtenja, hehe. To ljudima koliko god vješti igrači bili uvijek napravi malu paniku i nesigurnost da li su sve obavili bez obzira na zaradu.)
Pokazivanje je bitan "sastojak" igrača. I šef je to znao i zato me i poslao za stol broj 3. Znao je da me boli kurac i da ću "...tri igre do..." izgovoriti tako da svi skuže da me boli kurac za sve to, a to igrači ne vole, nemaju protivnika u emotivnom smislu. Znaju da novac nije moj ali osjete da je emocija moja a ne Casinoova i samo sam servis cilindru. Jer prihvatiti ideju da je biti croupier nešto više od Joba je fucked up opcija. Može ti pojesti mozak, a novac kojeg zarađuješ može ti pojesti sve ostalo. Slično kao i kockarima samo other side of the table.

Dakle treću igru do kraja Slovenci su dobili i žetoni i pločice sa ciframa 1000 i 2000 koje se rijetko vade padale su i po podu oko stola. Šef je bjesnio i skinuo smoking.
"Dvije igre do kraja, dame i gospodo"
Napunili su stol kompletno, male tvrđave žetona i pločica kao dječje igralište, a kako više nije bilo free žetona u kući stavili su i novčanicu od sto maraka negdje, ne sjećam se više.
Croupier kolega iz Slovenije a sada "protivnik" dao mi je šaku žetona da mu ih ja postavljam jer se njemu više ne da, a to je jedna od servilnih zadaća croupiera da gostima stavlja žetone. Oni gledaju i misle gdje i kažu - "Dvadeset i dva" i ti staviš. Cool. Mala serija i velika serija i još neka kombinacija, i jedan žeton je ostao i vrtio sam ga među prstima što je uobičajena koreografija umjesto pitanja gdje s tim jer osim onih riječi ne smiješ ništa drugo govoriti.
"A toga stavi gde ti misliš več!!" - rekao je Slovenac sa lančićem oko zapešća.
Stavio sam ga u svoj džep od smokinga što je izmamilo smijeh kod publike, kiselinu kod Slovenca a šef je izašao dimeće glave iz prostorije. To znači da sam sam sebi zaradio 35 dinara plus, davne 1989.

Kad neki gost dobije i poželi nagraditi osoblje baci žeton, 2 ili pedeset ili pločicu i ti je staviš u malu drvenu kasu-ladicu u stolu u koju se stavlja novac kada gost kupuje žetone direktno za stolom a ne na blagajni. Smiješno je jer je prorez-rupa na gornjoj plohi stola i ti zapravo kroz to guraš novac ili žetone a poklopac te rupe izgleda kao ona ploha-pizdarija-nož koju mađioničar gura u one drvene kocke kad želi razrezati egzotičnu ljepoticu. Omotaš novčanicu od sto maraka oko te plohe i fuf! gurneš u ladicu.
Kad nešto dobiješ od gosta izgovoriš - "Hvala za osoblje" - što sam ja sad izgovorio a Slovenac se namrštio.
Naravno dobili su drugu igru do kraja.
Casino je upravo u dugovima, šef će se objesiti a hotel prodati.
Naručili su još Martela, pobjedonosno - ironično poslali čašu i šefu i uz sve jači žamor ostatka publike čekali zadnju igru, z last uan ledis en žentlman.
Najavio sam zadnju i gledao kako pune i pune i pune i pune stol i više im nije ni važno ni kombinacija ni sistem.
Pobijedili su i zapravo više izgledaju kao Cezar koji paradira svoje trupe, Napoleon sretan nad kartom osvojene Evrope i onom drugom rukom van kaputa, zamislite sve sretne grčke kipove ili nogometaše kad pjevaju himnu, zalizane kose a znaju da će pobijediti, z gejm, z gejm. Fuj.

Iz prostorije je sve nestalo, sve ovozemaljsko.
Ostalo je samo vrijeme koje treba da kuglica padne u neku od rupa i pokaže broj, boju, par-nepar i sekciju
1-12 - 1st dozen
13-24 - 2nd dozen
25-36 – 3rd dozen
Nula je broj za sebe i na njoj je godišnja proizvodnja plastike Mehanotehnike Izola, bivša tvornice koja je proizvodila igračke i pištolje na vodu i male mačeve i Asterixa za po sobi. Tolika količina plastike je bila zapravo na svakom broju, kombinaciji i svugdje. Sve je bilo plastika i sve oči su gledale u tu plastiku.
"Prestanite ulagati" - rekao sam i gurnuo kuglicu a na nogama sam imao špičaste cipele iz Engleske, one s kojima možeš ubiti pauka u kutu sobe. Svi su utihnuli a šef se vratio i stao na stolicu iza svih da čim bolje vidi sranje koje će se zbiti. Novac je bio državni, služba državna i sve je legalno ali šef je bio na rubu.

Dok se kuglica vrtjela skupa sa šefovom prošlošću i slovenskom budućnošću a usput je hipnotizirala sadašnjost svih ostalih prisutnih i postala jedini stvarni predmet u cijelom svemiru, mala bijela plastika,
primijetio sam da je broj 4 slabo popunjen, izostavili su cijeli broj, ima samo dva chavala i okay boju i par ali to i nije neka sreća in the end.
Na stolu je otprilke dvjesto tisuća maraka, možda i više, davne 1989.
U sefu Casinoa je kao depozit Lutrije Hrvatske 60 tisuća maraka plus ovo što se večeras zaradilo ako ne ispušimo. Pomislio sam kako bi bilo holivud-sexy da padne četvorka i sve ovo očekivanje i iščekivanje
ode u drukčiju pizdu materinu.
I tok tok....... tok........ tok kuglica padne na četvorku.
Publika uzdahe u jednom sinhroniziranom dahu.
Slovenci nepripremljeno uzviknu - "Pizda..." - a šef - "Znao sam!!!" - kao što je svaki Jugoslaven 1989. sve znao. Spustio sam metalni čunj kojim se označavao broj koji je ispao i rekao - "Četiri, par, crno"
Povukao sam to more plastičnih, šarenih predmeta prema mom rubu stola, pola ih teatralno bacajući po podu. Mali chipper ih skuplja cerekajući se jer zna da ne znam zbrojiti ni 2 i 2 a kamoli sve ovo.
Isplatio sam igrače koji su upravo dobili onoliko koliko su na početku uložili i recimo ako su trebali dobiti sto nečega sad su dobili 30 i opet su sretni.
Šef je bio jako sretan. Sve je opet bilo normalno.
Malo kasnije za šankom prepunim Martela šef i Slovenci su poput lovaca nakon fox-huntinga zdušno prepričavali netom odigranu predstavu.
Još malo kasnije u liftu su me tri Slovenca s lančićima oko debelog zapešća pitali ako bih došao raditi za njih kod njih u Goricu.
Rekao sam ne i sutradan dao otkaz.

JMBTinturić

you fool

p.s. autor slike "You Fool" je zanimljiva Danielle de Picciotto, posjetite sajt.

web by Stylefor.Bees