Mala krčma Skalinada - Volosko
dodaj u favoritedodaj u favoriteprijavi se na mailing listumailing listakontaktkontakt

Arhiva

Mizantropija > Povratak na popis 12.11.2007

Destruktivna ljubav ili gore je biti ljubavnik ljubavi nego ljubavnik kojeg je ljubav sjebala*

Neki dan sam doslovce bio na rubu svega u meni i izvan sebe, čisto sjebana nakupina promašaja. Tjeskoba me oprala tako da nisam mogao ni stajati ni misliti normalno, poput poremećenog kompjutera misli-fileovi-slike-ispresjecani dijalozi jurili su mi glavom, bio sam zapravo slijep od tih flesheva i u jednom momentu sam doslovce lupio glavom u zid i pao na pod ali silina informacija u glavi poništila je fizičku bol i tako par sati kasnije kad sam vidio modrice po cijelom tijelu uopće se nisam mogao sjetiti odakle mi a kamoli sjetiti se boli koja je trebala biti pohranjena negdje u tijelu ili mozgu. Kompletna tjelesna isključenost samo glupi, naporni i očito oštećeni um.
U panici nazvao sam prijatelja i pokušao mu objasniti kako se osjećam i uz svu njegovu smirenost i želju da mi olakša ja sam se sve više gubio i njegov mi se glas kroz slušalicu počeo činiti kao jedna sve udaljenija zablurana zvučna točka i više se nisam mogao sjetiti kako on uopće izgleda, zašto ili o čemu razgovaramo i u jednom trenutku sam osjetio tko god da je to nije glas ili osoba kojoj sam se želio obratiti i odjednom u kratkom valu fokusiranosti uspio sam prizvati klišee komunikacije i rekao hvala i spustio i tada me poput one boksačke rukavice na šušti iz kutije puknula slika kome se želim obratiti i zašto ne mogu i zašto sam sjeban i počeo sam sumanuto tumarati po sobi, vjerojatno i po stropu, a slike i misli i sve u mozgu se preklapalo u jedan prizor u jedan zvuk u jednu riječ: LJUBAV. Stao sam nasred sobe i potpuno smireno i klinički hladno si rekao "Ljubav, sjeban sam zbog ljubavi". I slijedećih par sati sam tako stajao i ponavljao "Ljubav, ljubav, ljubav, ljubav " a između svake riječi bi me ošinula slika - konkretna slika mene kako stojim u sredini između u krug poslagane djece koja izvikuju svako svoju riječ - SREĆA - OČAJ - PRIJEZIR - STRAH - SMIJEH - ISPUNJENOST - ŽELJA - TOPLINA - USAMLJENOST - POŽUDA - ZAGRLJAJ - GUBITAK i milijardu drugih riječi - djeca su se mijenjala izgovorivši svoju riječ nestala bi i došla bi nova, sva prelijepa i nasmijana i svijetla. U jednom trenutku su stala i počela uskakati jedno u drugo dok nisu postala jedno, jedno biće, jedna slika, meni dobro poznata - najljepše i najsvijetlije biće, najnježnijeg oblika u kojem su bili sadržani svi moji najgori i naljepši snovi, sva stremljenja, sve, baš SVE...
Stajalo je tamo ispruženih ruku s natpisom "LJUBAV" na papiru i reklo mi: "Da, ja možda jesam tvoja LJUBAV ali ja nemam ništa s time, ja sam samo projekcija tvojih želja i snova, tvoja konstrukcija i sjeban si zbog sebe, ne zbog mene i sam znaš, jer JA sam TI, da ćeš radije biti sto godina tužan nego pola sata sretan i evo ti ovaj papir a ja idem".
I ode. Samo tako.
Ja sam stajao s tim papirom neko vrijeme, onda sam ga smotao u tuljac i zabio si ga u dupe i zapalio.
Tako sada pored mozga i srca imam i sjebanu bulju.

JMBTINTURIĆ ' O7
*STIH IZ PJESME N.CAVE-A LET LOVE IN

web by Stylefor.Bees