Mala krčma Skalinada - Volosko
dodaj u favoritedodaj u favoriteprijavi se na mailing listumailing listakontaktkontakt

Arhiva

Mizantropija > Povratak na popis
22.9.2009.

DECOMPOSING

Sjedim na balkonu. Kiša je i okay jer je hladnjikavo.
Jezikom prčkam po maloj, oštroj izbočini na jednom od zubiju. I odjednom nestaje površina, ispod jezika sve nestaje a po nepcima se nešto grumenasto rasipa i u primozgu se čuje zvuk onih bombona koji kao da ti putuju mozgom. Slomila mi se i odlomila plomba a s njom i pola zuba, zubni satni pijesak grgoljio je po mom grlu.
Fuck I'm old pomislih ali onda se sjetim da mi je netko rekao da je moguće da se plombe odlome, pogotovo ako su srebrne i iz nekadašnjih vremena kad su djeci stavljali plombe za odrasle, što je baš moj slučaj i vjerojatno su mi ugradili neki uređaj za prisluškivanje, back in cold-iron-curtained '78 ili '79.
"Napokon slobodan" - pomislio sam.
Pet minuta sam gledao u plombu i pokušavao se sjetiti zubara, ordinacije. I onda sam zašvikao plombu susjedu u krov nove sjenice (gazebo) zbog koje ne mogu spavati danima. Sva je drvena i sedam motornih pila je zujalo u jebenoušnom neskladu, skoro cijela oktava nazubljenih monster Farinellija, dok je nisu sagradili.
Dok je plomba letjela sjetio sam se straha i pissin'n'pants u čekaonici. Smiješno je da dok gledaš u lice nevidljivom, sveprisutnom osjećaju zakenjavaš odjeću ili što god malo niže.

Neki dan, zapravo usred noći na cesti između balkona i very-hated gazeba ugledao sam netom autom smrskanog ježa. Iza crkve u mračnim i vlažnim dijelovima zida, ispod starih čempresa živi poveći broj ježeva. Ne znam što crkva o tome misli ali tamo su i jako često šeću cestom i nažalost stradavaju. Slede se od zvuka i svijetala automobila i naoštre bodlje i potpuno "naoružani", herojski odu u ježju pizdu materinu, naivno se boreći protiv nadmoćnijeg kerozinskog monstruma.
Ovaj nesretnik je bio veliki, kao debela mačka i raspao se u dva dijela. Između dijelova bilo je metar, metar i pol razvučenih krvavih i sluzavih crijeva, nožica i bezbroj krvavih crno-sivo-bijelih bodlji, kao božićni bor koji kraj peći preživi i požuti od X-masa do ne znam koliko kraljeva pa ga se baci u vrt, bez vate. Vjerojatno je vozač pokušao kočiti i tako razvukao Ježurku po toplom noćnom asfaltu.
Kad sam stao bliže, smjesa vanjskih i unutarnjih dijelova ježa još je dahtala a oči su zurile u mene sa toliko vidljivim šokom; bilo je gadno. I to na dva mjesta gadno.
Iako sam visok dva metra i imam previše informacija o ovome u glavi, sve što bi moglo ublažiti i moj šok i stupidno znanje "da ovo se događa", bilo je gadno. I tužno i uopće nimalo forenzičarski.
Ako sam nešto i pomislio napraviti gledanje u pulsirajuću jetru, slezenu, bubrege, pluća i ne znam što sve jež nema u sebi, možda je bila trudna ženka, ne znam, sve to me odbilo i uz trubljenje nadrkanih night-ridera pokupio sam se doma na balkon i stavio jezik u rupu gdje je nekad bila socijalistička plomba.
I bio sam tužan ali iskreno ne znam zbog čega više, sebe ili ježa.

JMBTinturić

web by Stylefor.Bees