Mala krčma Skalinada - Volosko
dodaj u favoritedodaj u favoriteprijavi se na mailing listumailing listakontaktkontakt

Arhiva

Mizantropija > Povratak na popis
30.5.2009.

LOST IN TRADITION

ili što su sve izmislili i stvorili (i uništili) a iznerviraju se tako brzo ili kako to Nenad kaže "...svugdje je isto"

Kao nagradu grada Rijeke za kulturne napore dobio sam two-way ticket za posjet prijateljskom Japanu.
Kulturna razmjena, književni summit.
Aranžman je bio za dvije osobe pa sam posjeo Mačku u krilo, sjeli smo u avion i krenuli.
Napio sam se besplatne rižine rakije, pronašao nekakvu brošuru i pokušao zapamtiti neke rečenice i izraze.
U lijepoj drvenoj kućici uz jezero dočekali su me premijer Junichiro Koizumi, ministar kulture Ryutaro Hashimoto i neki mladi režiser, Izuru Narushima.
Posjeli su nas oko malog stola, ovi su se stalno smješkali, ja sam se malo mučio sa lotusom mada nisam trebao a Mačka je zbrisala u vrt.
Geishi niotkuda, mršava djevojka u običnom office kostimu je donijela običnu vodu u predivnim bočicama.
Stigao je i neki prevoditelj,Yoshihiko Hakamada, rekao sam mu da ne treba, da znam dovoljno ali on je ostao.

Počeli smo "razgovor":

Sva trojica: "Konnichiwa!"
Ja: "Yuka de nete ii-ii?"
Junichiro: "Genki?"
Ja: "Oshiri wo sawa-tte mo ii?"
Ryutaro (malo zbunjeno): "Doko hara ki-ita nu?"
Ja: "Ketu-no-ana, misero?!!! "
Junichiro (uzrujano, baš se vidjelo da se suzdržava): "Namae wa?"
Ja (i dalje se držim cool): "Aishite-nai, kedo, anata-tte sugoi wa, esuemu wa suki, Gozira no eiga-ga mitai?"
...i naglo se sva trojica ustanu i pojavi se ona djevojka i zamoli na engleskom da nestanem čim prije.

Yoshihiko, prevoditelj koji se ionako smijuckao u kutu svo vrijeme, se ponudio da me prebaci do aerodroma, usput je umirući od smijeha rekao da kako mogu tako razgovarati sa ovim "uvaženim" ljudima.
"Zašto?" pitao sam.

Uglavnom:
Sva trojica: "Dobar dan, dobro došli!"
Ja: "Mogu li spavati na vašem podu?"
Junichiro: "Kako ste, je li Vam dobro?"
Ja: "Mogu li ti dirnuti guzicu?"
Ryutaro (malo zbunjeno): "Odakle ste, tko ste Vi zapravo?!"
Ja: "Pokaži mi guzicu!"
Junichiro (uzrujano, baš se vidi da se suzdržava): "Kako je Vaše ime?"
Ja (cool): "Ne sviđate mi se ali ste super, baš sado-mazo... i kada ćemo gledati film o Godzilli?"

Haha! I Mačka se smijala.

JMBTinturić

p.s.eseravanja:

p.s. 1- priča je inspirirana promatranjem dvoje kosookih She/He osoba kako se prepiru oko japanki (šlape) na štandu na Slatini.
p.s. 2 - trebalo je biti nešto drugo a ispalo je ovo ali mislim da taman pred rat Nenad M.F. i ja smo pohodili odvratnu krčmu u Poljanama iznad Ičića a ispod Učke (Ičići su mjesto gdje se održava Liburnia film festival a Učka je planina).
Krčma je bila u staroj školi u kojoj je bio i market. Odvratna soc građevina, smeđe boje, na vrhu je bio stan u kojem je živjela učiteljica a đaka je bilo sedam, tri u prvom dva u drugom i dva u trećem razredu. U četvrti se išlo u Opatiju. A škola je bila pet metara ispod vinograda i kuće moje bake, gdje su prije živjeli i moji starci i stričevi i tete a i ja sam proveo komad djetinjstva, dobar dio bacajući smokve u prozore škole i kupujući cigarete i sardine u marketu za Marijana, mog poludjeda. Vino smo radili sami i opijali se u konobi ujutro a u kuhinji poslijepodne.

Krčmu smo pohodili u jednoj od all-night-long-drinking turneja. Iz nekog razloga Nenad je znao da to radi cijelu noć.
Glupo mjesto, staklenih izloga sa onim najružnijim šankom, polu metal polu drvo (lažno) sa LTH natpisom pri lijevom doljnjem dijelu. Sa malom staklenom vitrinicom, unutra sinalco cola i pola limuna. Na zidu iznad šanka malim lampicama; nečiji maturalni rad iz elektrike; napisano S TNA OVA 1989 i to sve žmiga konstantno.
Nekad je to bila mirna seoska gostiona sa drvenim klupama vani, jogom za boćanje i roštiljem, solidnim pršutom i ponekad muzikom za Petrovu a i svadbe su znale biti tamo.
Jednom sam dobio boću u glavu ali ništa mi nije bilo, naravno.
Iza škole je bila zalokotana drvena nekad auto-radiona koja je iza prljavih stakala skrivala neko masno starinsko vozilo, neostvareni san provaliti unutra ofcourse.

U doba naše posjete to mjesto je odzvanjalo cajkizmom koji tada nije imao današnju reputaciju umjetnosti i biznisa.
Sisata u minici đevojka je tupila neki "...bum cile bum..." folk idiom, ni smiješno ni ništa, boli te kurac.
Publika je naravno bila predivna (nešto nalik Kaurismakijevim likovima iz Čovjeka bez prošlosti ali kompletno balkan-look-alike, velike glave najprije). Tadašnji milicijski inspektori off duty, u onim kamoš-kožnim kaputima sa dlakom oko vrata, kamionski šverceri iz cijele države sa čačkalicom u licu i ostali "east coast" nesretnici koji čekaju da se preseli skela sa medicinskog na filozofski fax.
Svi su oni u laganom alko transu buljili u sise, duplali refren i mahali rukama u onom "...đe me nađe..." elementu.
Prava delicija je bio konobar. Zvali su ga KINEZ jer je tako jebeno izgledao kao junak korejskog kungfu filma snimanog bez kamere i ičega, grozno izgledajući lik u smokingu, žutoj košulji i leptir mašni. Fuckin' camp.
Trčao je naokolo s tacnom punom alkohola i ispunjavao želje ovih idiota, nevjerojatno.
Nas nije puno šljivio ali je ispalo da Nenad pozna vlasnika (hehe) i dobili smo milijon pića od njega i od svih.
Čak je i mini Ceca prišla u toku jednog refrena do nas (nisam 100% ali mi se čini da je ona pjevala over juke-box muzike, avant-balkan karaoke hehehehe) i zapjevala "nežnijim" glasom: "....mene cura moli da spavamo goli a ja kažem neću...bojim se ozebš'ću..." - briljantno ofcourse.
Kako je naš boravak bivao dužim to je nervoza Kineza bila sve veća, vidno mu se dimilo iz glave i mjerkao nas je ružnim lijevim kosookom.
Ne mogu se točno sjetiti ali mislim da je čak i neki unpleasant remark u vezi nas proletio iz njegovih usta.
Vjerojatno smo otišli, intuicijom alkohola vođeni.
Par dana kasnije mi je Nenad rekao da smo, a posebno ja, dobro prošli, jer da smo Kinezu toliko išli na kurac, posebno ja opet, da nas je htio izmlatiti a mene ubiti vjerojatno.

Možete li zamisliti smrt (ili text u crnoj kronici): da te ubije Chinoliki bosanac iz pizde materine na pevaljci u Poljanama, pet metara od rodne kuće so to speak, u staroj školi, u okruženju milicijskih inspektora koji urlaju "...nisam znao... nisam znao... da te drugi jebavo" ili nešto slično, i da proboden nožem iskrvariš na jogu na kojem si pišao kao mali da iznerviraš noniće jer ti nisu dali gut pive, i da te pronađe Ce-cica nakon što se izjebala sa vlasnikom caffe bara "Suzana" iz Ogulina u WC-u koji je s vanjske strane zgrade stare škole u koju je išlo sedam đaka a nikad se nisi uspio voziti u starom Fiatu 500 ili 350 ili ne znam kojem već oldtimeru skrivenom u zalokotanoj, bivšoj radionici.
Mislim da bi bilo strange, usprkos smrti.

p.s. 3 - ionako se u zadnje vrijeme čudno osjećam spram svega neki dan sam se baš usrao od straha. Lunjao sam po Rijeci tražeći nekakve cipele jer mi se sve stare raspadaju. Ponuda je nikakva, sve neki idiotski modeli od soma kuna na više koje bi samo onaj idiot Gotovac iz Farme nosio ili nogometaši poslije utakmice.
U sitnom očaju odlučio sam probati neke crne tenisice ili kako se to već zove mada mrzim tu vrstu obuće iz nekih podsvjesnih razloga, zadnje sam nosio pred 30 godina.
Nažalost nije bilo mog broja tog modela i ljubazna ženica je ponudila neke drukčije, sive, prilično lagane.
Sjeo sam na crvenu kožnu stolicu i nadao da ženica neće gledati kako skidam svoju all-hole desnu cipelu. I nije.
Kad sam ustao i pogledao se u nagnuto ogledalo u kojem se vidiš samo do pojasa, usrao sam se.
Na trenutak sam u odrazu vidio užasnu projekciju, sliku neizbježnog, kurac a ne Dorian Gray.
Vidio sam rekovalescentnog nonića koji u hlačama na crtu i plavom puloveru u mekim, svijetlim špagericama od 40 kuna šeće oko staračkog doma ili bolnice, skrivajući zabranjeni čik od cigarete u zgužvanim rukama.
Zbunjen i dosadan sam sebi šeće po prošlosti, piša u gaće i sluša mali radio.
Grozni preset.
I to sve zbog tih glupih sivih tenisica sa džonom boje morskog pijeska.
Pobjegao sam bos i barefoot iz trgovine.

p.s. 4 - mislim da je osoba koja se odaziva na Primorac i radi u Zagrebu u velikoj zgradi, šupak. Kompletni. Njegova mutavost u vezi prilično bitne situacije je najprimitivniji oblik mentalnog bankrota i nespremnosti za kalendar koji mu visi na zidu i nadam se da je njegovim roditeljima neugodno što su mu dali ime (ne znam kako se zove zapravo i jebe mi se, ah Dragan sad sam našao na nekoj naslovnici).
I kladim se da mljacka dok jede, kao i većina stanovnika RH, to je jedini zvuk kojeg može proizvesti.
Plus prdež.
Jebeš vladu.
Kojeg Vladu?

p.s. 5 - zalokotano je domaća, podnoučkarska verzija riječi zalokotirano, zaključano s lokotom, najčešće i lancem

p.s. 6 - i onda ovo ljudi zovu blogom. Blogovi su susretljive, dreamy litanije. Ovo su predivna i zgađena ljubavna pisma. Od zgađene osobe.

p.s. 7 - recenzija Butthole Surfers koncerta na travel2music.com

JMBTinturić

web by Stylefor.Bees