Arhiva
PASTORALA
ili ne željeti je vrlina (daleko od one kršćanske...)
Barem su četiri razloga zašto mrzim svoje ime. Prvi jer zvuči glupo, poput nečeg čega nema, drugi jer se u našoj obitelji prenosi s očeva na sinove s time da u mojoj kako su kreativni i brat i sestra i patuljci u vrtu i ribe u akvariju se zovu isto. Mislim da je i nadimak za frižider isti. Treći razlog je povijesan, biblijski. Dva su momka u ona vremena najebala samo zato jer se zovu Josip. Jednog su braća bacila u presušeni bunar pun zmija samo zato jer je bio cool a drugi jer je bez pogovora prihvatio ne-njegovim sjemenom napunjenu ženu i sve nevolje koje su krenule nakon toga. Znate ono mirno tešeš drvo i jednog jutra se probudiš kao zlikovac koji mora bježati preko rijeka i planina. Žena uđe u povijest a tebi ostane ime (nikakva mizoginija samo metafora). Tako da sam dobro promislio a kako je na meni prilika da to zajebem to ću i napraviti, prekinuti tu glupu igru, taj name-game ali ne novim imenom nego zatrt ću lozu, liniju i stablo da se slučajno ne pojavi neki smart-ass pa ponovo započne nešto slično. Odrezat ću si sushi nožem penis i jaja i naliti kemikalije u sjemenovod (instalirati špinu da mogu urinirati ipak). I to sam sve znao kao mlad. Četrvtog razloga se sada ne mogu sjetiti.
Kao mali sam živio kod bake (naravno na selu) i prilikom neke igre sa kozama, zmijama i bubamarama pao sam u ogroman ružičnjak, stablo ruže sa milijon grana prepunih bodlji (pravi onaj disneyevski). Sa četiri metra zida prasnuo sam dole što je čak bio odabir jer je sa druge strane bila provalija u ništa, kraj svijeta (abyss?). Sav proboden po cijelom tijelu, krv je lagano curila iz stotina rupa, nisam mogao ni zapomagati jer mi je i jezik bio proboden, gledao sam kozu kako bulji u mene i mekeće. Srećom to je dozvalo baku i seljane koji su me skupili u neku plahtu i odnijeli u crkvu. Mislili su da sam mrtav a zapravo sam i bio. Polako sam padao u komu, moj prvi NDE (neardeathexperience). Zadnje čega se sjećam je bilo kako mi rupe od bodlji pune medom i voskom i govore "...možda mu je i bolje."
Ne znam koliko sam vremena proveo "uspavan" ali med i vosak su počeli djelovati (vjerojatno suprotno od očekivanja), osjetio sam toplu tvar kako putuje mojim tijelom i cijeli me i budi me. Sve košnice, sve pčele svijeta rojile su po meni i vraćale život pomrlom tkivu a vosak je palio i zacjeljivao rane i crtao ožiljke.Vraćao sam se svijesti i tijelu.
E ovo bi sad bila lirsko-romantična verzija ali zapravo iz kome me probudila buka, grozno dahtanje i vriskanje; dva odvratna debela popa su se guzila na oltaru malo dalje od mog predzadnjeg ležaja: "izbavi me ...oslobodi me..." i probudili me iz polumrtvog honey-masturbiranja, već sam mislio da ću postati najveći bumbar na svijetu. Fuck !
Nisam im se javio. Kad su završili i otišli ustao sam i pronašao Bibliju i u njoj pročitao baš te dijelove o jednom te drugom Josipu. Naučio što mi je trebalo i otišao doma. Od tada se rijetko obnažujem u javnosti i ne idem na plažu jer je moje tijelo užas.
(plus - svako ljeto me pitaju zašto ne nosim kratke hlače - imam jedne jedine kratke hlače, traper-prerezane na pola i svake prve vrućine ih obučem ali u njima živi jedna buha koja me uvijek cijelog izgrize i onda ih skinem i to tako godinama a kako nemam namjeru otjerati buhu kad je već nakanila tamo živjeti, fuck no panties, jednom sam čak nazvao Richarda Attenbourgha* i objasnio mu situaciju a on mi je rekao da je to poznata Levis'ova buha koja živi u tom pamuku koji završi kao jeans i da je bolje da je pustim tamo jer da su grozno osvetoljubive i da ako hoću on će doći i snimiti emisiju o L-flea ali onda bi se ja morao skinuti i pokazati i ožiljke i buhotine a to je scary, no BBC, thanks - *R. Attenbourgh je autor serije o prirodi Opstanak - Survival tko se ne sjeća).
Par godina nakon pada u ružičnjak starci su me odveli na otvaranje robne kuće Ri u nadi da ću se u gužvi među ljudima i mreži nepreglednih department-storeova izgubiti i da će me se riješiti, mene i mojih ožiljaka… "Mi idemo nešto pogledati a ti ostani tu." Ostavili su me odjeljku sa japankama, natikačama i sandalama koje mrzim. Nisu znali što sam naučio u crkvi; ako ništa ne želiš to će ti se i dogoditi; već kad smo izlazili iz auta duboko sam zarezao palac i pustio da krv kaplje iza mene cijelim putem i tako pronašao put nazad, do auta. Glumili su da nisu zbunjeni kad su me vidjeli i rekli: "Ma znali smo mi...!" Beskrvan, srušio sam se u drugi NDE. Ne znam što me probudilo taj put ali sjetio sam se četvrtog razloga zašto mrzim ime.
Jako često imam posla ili priliku upoznati lažove ili slabije duše, L-flea-e (znam netko će reći ...riješi se buha...), osobe koje ne znaju tko su ali jako uspješno izvode ono što nisu, ne minhausenovski ili big-fish zabavno, veoma oštećene osobe koje si zadaju ulogu, prevare instinkt i hipnotiziraju emocije i počinju vjerovati da su bolji i veći ili vještiji od trenutka. Tu i tamo se izgube i otvore i predaju u "naslijeđe" te svoje kratke i možda prave trenutke. Nakon toga te mrze jer mislivši da si poput njih "namazan" uvlače te u taj abyss i vjerovanje da je sve zlorabljivo. Tender blackmail ili s-quid pro s-quo kako bi rekao Don, debelim i glupim njujorškim mafia-digićima slušajući Carusa u maloj paravan pašticeriji. Fuck. I usprkos mojoj borbi (intimnoj ofcourse) za pobjedu nesusretljivosti i punk-drunk stavu (u smislu da je bolje biti osviještena baraba nego sofisticirano samozaluđeno govno) uvijek popušim stvar ponovo; sjedim, gledam, ne želim, slušam i uskoro sam glup i proboden. Treći,četvrti, peti NDE. Mislim da je to zbog imena.
JMBTinturić