Mala krčma Skalinada - Volosko
dodaj u favoritedodaj u favoriteprijavi se na mailing listumailing listakontaktkontakt

Arhiva

Mizantropija > Povratak na popis

03.04.2008

PUBLIC EMBARRASSMENT ILI KAKO SAM SKUŽIO DA MI NIJE BAD A NI TEŠKO ISPASTI KRETEN PRED VELIKIM BROJEM LJUDI ILI ŠTO JE NAJGORE ŠTO TI SE MOŽE DESITI ILI NIJE BITNO TKO SI NEGO KAKO TI JE ILI FEEL FREE TO PUNCH ME I JOŠ PAR PRIČA INSPIRIRANIH IDEJOM O VLASTITOJ BEZVRIJEDNOSTI

Kako sam se rodio sedam dana ranije izgleda da sam mislio da sam spreman za nastup ali očigledno nisam bio.
Jako, jako sluzav i krvav promašio sam babičine ruke i prasnuo o prljavi linoleumski pod, kako je bilo doba socijalizma oprali su me u hladnoj vodi a osušili na prozoru na vjetru; bronhitis, bjelokožnost, grba, izgled i osjećaj grča i dioptrija odmah su me zagrlili. Nasmijao sam se prvi put sa četiri godine u vrtiću kad sam se posrao po sebi i drugima dok smo se igrali olimpijskih igara.
Nešto godina kasnije u osnovnoj školi desilo se par bitnih stvari odjednom; na početku svake godine ako se sjećate treba kupiti potrepštine za školu. Jedne od tih su i glupe papuče, e pa te kao i svake godine ministarstvo za školstvo i Borovo nisu točno izračunali koliko će djece ići u školu pa nisu proizveli dovoljan broj papuča. Bez obzira što sam prošao sve dućane u regiji, nigdje nije bilo tih crnih skaj-lastik-karton papuča. A moraš ih imati i nositi ili te streljaju. Jednog dana u panici sam po kući kopao, po ormarima, tavanu, podrumu, vrtu, svugdje i hopa - pronašao sam neku čudnu platnenu-plastičnu torbicu i u njoj nešto nalik šlapama. I bile su šlape jako nalik tim školskim ali sa malim jebenim detaljem; to su bile etno-souvenir papuče iz Dubrovnika (valjda starci su kupili kao uspomenu) crne ali sa gornjim dijelom "ornamentiranim" i izvezenim dobrim rukama dubrovačkih švalja, nekakav končani zeleno-zlatni uzorak jako vidljiv i sjajan, nešto više za Nurejeva nego za školu, ali fuck to su papuče i boli me kurac nositi ću ih dok ne nađem prave, valjda nitko neće skužiti par dana moju nožnu agoniju (mislim iz ondašnje perspektive stvar je pederasta, weirdo i ionako sam kod školskog psiho-pedagoga visio non stop). Na satu kad bi pitali da li svi imamo papuče kako sam sjedio u zadnjoj klupi pokazao bih samo dno a na kraju sata se brzo preobuo i zbrisao na hodnik, znojan i usplahiren - my secret, my secret. Uspijevao sam.
Jednog jebeno glupog dana u školu stiže kretenska provincijalna zabava: hipnotizer i mađioničar Ludwig i naravno sve nas jadnike su potjerali u smrdljivu školsku dvoranu (miris dječjih pazuha, nogu, prvih brčića i menstruacija i onih glupih medicinskih lopti) i nisam se uspio onesvijestiti ili preobuti u tenisice ili whatever, zgužvanog hoda gejše po staklu uvukao sam se nekako u dvoranu i sjeo na pod u gomilu, ne u lotus nego smežurana kora od banane sjed, samo da sakrijem stopala.
Ovaj majmun Ludwig je izvodio neke mirakulozne gluposti i zapanjivao djecu i glupe učitelje, ja sam se samo znojio i znojio i mislio - "...rikni glupane, vrati se u Salzburg i tamo straši K - K djecu".
Na moje najveće "veselje" do tada u životu taj alpski umjetnik se približio nama i kao nehajno gledao koga će izabrati za slijedeći trik. Intuitivno inteligentan od rođenja shvatio sam da sam se trebao roditi ipak malo kasnije, kreten je rekao "Du kleine blau kosa mladitcz hop hop!!!!". Nisam znao njemački niti sam slušao prijevod naše frau Deutschland ali znao sam da sam izabran i da ću uskoro biti izložen horrorima, sramoti i tko zna čemu.
Blijed i sa najvećom željom za nevidljivošću ili barem trenutnim slijepilom kod ostalih ustao sam i pod miškom ovog sad sam siguran bivšeg ratnog zločinca, zapravo nije ni bivši, tu je i još operira, bio odveden na stratište. Okrenuo sam se i mikroskopskom preciznošću uvidio da SVI živi u dvorani zajedno sa podvornikom bulje u moja stopala, polako dižu akuzativne kažiprste i otvaraju pogana usta i u potpunom mantra-svećeničko-wizard-from-oz-vodvilj-musical zajedništvu uzvikuju "POGLEDAJ KAKVE PAPUČE ON IMA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!" (kao da ja nisam znao kakve papuče imam!!!!!!!!!!!) Slijedećih par minuta zamislite sami -------------------------------------------------------------- bip bip bip bip bip ---------- bip
Kad mi se vratio komad mozga koji šalje poruke o postojanju, skužio sam - tu sam - fuck, osramoćen, izvrgnut svemu ali znao sam uskoro ću kupiti prave papuče ili će Tito ipak umrijeti i stići će kapitalizam u naše krajeve i svi ćemo ovo zaboraviti.
"Heil H.....!!! ach nein kriva riječ - Draga Dietzo!!" začuo sam sa lijeve strane i pogledao i tamo mister Mengele u fraku i polucilindru i nekim štapićem i vrti jedan dlan oko mog lica i izgovara "tebi se sad spafa i kapci su ti teški:...!" (ne samo kapci dragi moj naci) i opet slijedećih par minuta nisam znao što se zbiva a zbivalo se to da me ovaj hipnotizirao da sam KOKOŠ koja kokodače i kljuca naokolo a on mi iz bulje kao vadi JAJA - "kokokokoda" hop jaje "kokokokoda" hop jaje i sve pojačano mojim gay-balet-gejša-idiot papučicama; mislim da je to jedan od najboljih nastupa u mom životu - nasmijao sam par stotina ljudi a da nisam ni trepnuo, ništa mi nije trebalo, samo ja, čisti katalizator, pure connection sa svemirom kreacije-energije i još par stvari (papuče, okay). (nadam se dan danas da je de-hipnoza uspjela, ne seri ne seri op.a).
Kad su zajednička sreća i mentalni zen splasnuli djeca su se vratila u klupe, Ludwig u Buchenwald a ja kod psiho-pedagoga na razgovor o mojoj budućnosti.
Par mjeseci kasnije ja sam imao prave šlape, Tito je bio umro a u školu je stigla nova zabava-predavanje; travar, zmijar i vidar Mate iz neke pizde-dalmatinske-pripizdine - tip bez jednog oka, jedno uho napola odgriženo, lijeva ruka batrljci i poluprsti, grbav i šepav* i čim je uletio u dvoranu iz neke teglice je ispustio par zmija, guštera i paukova koji su naravno zapuzili i pohrlili prema djeci i učiteljima koji su se povukli prema dnu dvorane, ja nisam ni trepnuo i dok je Mate vikao "...ne bojte se ne bojte se nisu otrovni...." ja sam mislio "ne bojim se ja zmija i paukova, majmune TI me strašiš ali ništa mi ne možeš - ja sam tu već nastupao!!!!!!!!!!!".

*(Mate je izgledao gadno ali zato jer je dao da ga ugrizu te neke beštije da bi znao osjećaj i tu i tamo bi malo najebao i to mi se dopalo, jedino to oko je izgubio u vinogradu kad ga je poskok omotan oko loze nenadano ugrizao)
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Iznad moga kreveta na zidu visi veliki drveno-papirni-kartonski-šareni sa glavom klauna leptir. Dala mi ga je moja ex djevojka i supposed to be wife - šta god to značilo. Ona je htjela biti gypsi-klaun-zabavljač ali nije to postala. Ponekad čistim prašinu sa leptira i učini mi se da mi se smiješi pa buljim u tu konstrukciju pa razmišljam. Proveli smo deset predivnih i nevjerojatno "zajedničkih" godina, ono jedna osoba u dva tijela so to speak (what was wrong of course), pure love. Ali jednog dana je otišla iz razloga koje možda nije lako objasniti, iz nekih situacija smo osjetili da ne možemo bez obzira na želju i emociju uvijek biti sposobni pomoći jedan drugome i hraniti želje bile one svemirski krasne ili zemaljski odvratne što nas je oboje jako rastužilo i we gave birth to a dead child so to speak i to je stavilo sumnju na naše zajedništvo, nevezano za ljubav -- vratili smo se svaki u svoje tijelo. Nakon toga nikad se nismo čuli ni vidjeli niti raspitivali jedno za drugo a nažalost čini mi se da i nećemo. Zapravo siguran sam da nećemo.

Tako da kad ležiš na podu i gledaš u strop i razmišljaš što je najgore što ti se može desiti (okay dozvolite da stavimo na stranu nesretne mogućnosti ovog svijeta i smrt koja je ionako tu) je to da prestaneš osjećati nekoga ili nešto a vjerojatno kroz to prestaješ i sebe osjećati kao cjelinu koja može dalje ili nekako čisto funkcionirati a zapravo sve to vodi ogromnom ne-osjećanju, ne osjećati i ne htjeti osjećati je najgore, naravno da nije easy i često je jako nespretno u životu i klišei ponašanja, dosadna "druželjubivost", debilna sebičnost i pičkasta ideja o sigurnosti osjećaja nas uvijek razdiru između RIGHT OR WRONG but thats just bullshit i ako se sjetimo ili uvijek osjećamo čime smo primarno motivirani, što nas stvarno vodi ka nekome ili nečemu možda se može.... (a šta se to može glupane ) ...ona priča sa zamahom krila leptira na jednoj strani svijeta ili na zidu... ili kako kaže B.BARGELD "sehnsucht ist die einzige energie --- addiction to desire is the only energy --- ovisnost o žudnji je jedina energija" (thank you). Da li je gore ostati bez nekoga jer a) znaš kako se netko osjeća ali mu ne možeš pomoći ili b) ne znaš ili ne osjetiš kako se netko zapravo osjeća ali mu pomažeš? (naravno da mislim na iskrene i otvorene osobe) (znam, glupo pitanje ali ja sam glup čovjek).
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Prije par godina sa Gori ussi smo na nekom brdu kraj Kopra održali jedan od najboljih zajedničkih a vjerujem i ponaosob koncerata, jedan od onih momenata kad bi sam sebi najradije nos odgrizao od sreće a da umreš bilo bi ti svejedno. Ono baš se osjećalo kako rasturamo. Čak sam i ja osjetio da moj guitar-work te večeri ima jako smisla, nešto što baš ne vjerujem i usualy i dont give a fuck ali kažem bila je drukčija večer.
Sva publika je ostala nakon koncerta u lokalnoj birtiji i družila se sa nama. Sjećam se vani je bilo hladnjikavo iako je bio kraj ljeta i alkohol me dosta brzo zagrlio, okay i ja njega, napio sam se jako i brzo i takvog me neki novosađanin pozvao na joint, dva i tri. Nakon prvog dima sam bio beskoristan a nakon zadnjeg jointa mentalno mrtav a tjelesno neprisutan. Ipak sam uspio odteturati do nekog stola i tamo kao nonšalantno nastaviti večer. Društvo za stolom, među kojima je bilo i drugih glazbenika čije me postojanje inspirira a mišljenje imponira, je baš razgovaralo o koncertu i oduševljenje je bilo sveprisutno. Kad su skužili da sjedim s njima skrenuli su na gitaru i moje muziciranje i preoduševljeno nabrajali moje uspješne poteze. Bilo mi je drago ali samo sam htio preživjeti večer i ne izrigati se po njima i kroz žešću vidnu i slušnu maglu sam pratio razgovor. U jednom trenutku jedan od prisutnih, vrsni gitarista inače, me upitao nešto o gitari što bih čak i znao odgovoriti i htio sam odgovoriti, čak i malo tašto da uživam u trenutku da me netko doživljava kao ozbiljnog sugovornika. Ponosno sam se htio nalaktiti na stol i tako sa čvrstog uporišta pobjedonosno izgovoriti to što je trebalo ali u stanju kakvom sam bio fulao sam stol i glavom prasnuo o rub stola i dok sam padao na pod povukao sam sa sobom i vino i čaše i večeru i pepeljare i mobitele i sve. Sjeo sam nazad i šutio i razmišljao da li je to taj balans o kojem istočnjačke nauke govore, let i pad i te stvari. Kapetan Alkohol, naš šofer i prijatelj mi je na uho šapnuo "Baš si u kurcu! Nikad zvezda od tebe, glumi malo jebote!" A meni je u glavu uletjela misao "nije bitno tko si nego kako ti je" a meni je zapravo bilo dobro , mala mučnina ali okay.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Zapravo nemam pojma niočemu. Uz pomoć nekog čudnog mixa intuicije i ne znam odkudolazećeg talenta i humora* ponekad uspijem proizvesti situacije ili stvari zbog kojih neki ljudi dobiju dojam da u meni ima nešto, nešto što je možda moguće ili recimo vrijedno pratiti. WRONG. Nema u meni korisnog atoma, samo beskorisna nakupina navika i memorije i svijest o nemogućnosti brisanja istih a jako mi se sviđa ideja o brisanju iskustava a tijelo ionako sam uništavam i zato feel free to punch me, slobodno me nokautirajte i pljunite kad me vidite, vjerojatno neću ni znati, ALL WE NEED IS LOVE anyway i nije mi bad ispasti kreten i nikome tko zna tko je ne bi trebalo biti i jebeš vještine, moja bivša poznanica A.J. aka. R.R. bi rekla da nas iskustva i vještine oplemenjuju; možda ako postoji nešto za oplemeniti ili ako dozvolimo da se nešto oplemeni i ako nismo vođeni kompeticijom ili društvenim skaliranjem ili prikrivanjem, što imaš u sebi imaš; željezo ostaje željezo ispod svih naslaga boja, mislim ne pušim ideju o IN - OUT u osobi ili kako bi moja nona - najbolja osoba na svijetu, vidno neoduševljena mojim lifeodabirom - rekla kad bi odlazili sa posjete "..Mali, kamo god da moraš ići čuvaj se lošeg društva" a ja bi joj odgovorio "Nona, ja sam loše društvo!" a ona bi opet meni "Nisi ti loš samo si rođen u pusno doba pa si blesav, nisi ti kriv!". What a relief!

*(primjer trik-humora i obmane -- jednog jako sunčanog dana bilo mi je malo dosadno pa sam šetao uz more sa dvije knjige u jednoj a kišobranom u drugoj ruci i hodao sam jako sporo i uspravno i još sa ovim glupim naočalama - svi s kojima sam se mimoišao pozdravili su me, to sam i htio, to je nastup fgds).

JMBTinturić

p.s. da li kužite poveznice ovih priča? sve su istinite, zato i beskorisne i silly hahahahahahahahahaha!

web by Stylefor.Bees